Zamislite uzbuđenje Philippa Petita kad je prije otprili­ke četiri desetljeća razapinjao čelično uže između tornjeva crkve Notre Dame u Parizu, a potom je oprezno, ali odlučno koračao po žici uz pomoć osam metara duge motke.

Slične osjećaje kao Petit pri planiranju svojih odvažnih podviga zacijelo su imali arhitekti kada su proučavali raspoloživo zemljište za do­duše posve uobičajenu narudžbu obiteljske kuće u pred­građu Škofje Loke. Lako nagnuti teren bilo bi upravo šte­ta izravnati i na njemu stvoriti idealnu ravninu za jednu od mnogobrojnih tako karakterističnih kuća s krovom na dvije vode uz rub naselja. Arhitekti su, promišljajući naručiteljeve zahtjeve o organizaciji kuće kao i datosti lokacije, odabrali svoj pristup s istančanim osjećajem za potpunim iskorištenjem karakteristika zatečenog reljefa. Uz nagib su postavili betonski zid, time su formirali dvorište, na rub zida postavili su kuću koja konzolno lebdi nad dvorištem i nad ostatkom terena. Sve je to vrlo daleko od ustaljenih pogleda na građenje. Kao da je kuća sastavljena od lego kocki, a dječja ih ruka izazovno gura prema rubu stola.

Tako na rub postavljena kompozicija od triju po osi težišta međusobno povezanih etaža, ostvaruje u napetosti vlastite konstrukcije nevjerojatnu mirnoću. Poput tihe ravnoteže majstora joge koji u naizgled neudobnom položaju žmireći satima stoji na jednoj nozi. Obje istake korpusa kuće istodobno su dobro promišljene nadstrešnice. Poput klina zašiljen krov na jednu vodu, kompozicija prozora i tekstura fasade usuglašeno uravnotežuju gravitacijsku točku stabilnosti objekta. Čini se kao da bi lagani udar vjetra tu dječju igračku mogao prevrnuti preko oštrog ruba. Fasada se sastoji od vodoravno montiranih letvi od ariša po uzdužnoj i unutar­njoj jezgri građevnog korpusa te od valovitih, uzdužno po­lo­ženih vlaknocementnih krovnih ploča po izloženoj vanjs­koj fa­sadi. Ulaz u kuću i prozori glavnih stambenih prostorija disciplinirano su, dosljedno i prema pravilu formirani po po­vršinama drvenih fasada. Dnevni boravak je postao dvo­katnim središtem kuće sa prepoznatljivim zastakljenjem ‒ prema jugu da bi se postigla kvalitetna osunčanost, a pre­ma sjeveru kako bi se osigurale najljepše vedute netaknu­tih poljana.

Raspored i orijentacija unutarnjih prostorija također nisu prepušteni slučaju. U strogo odmjerenim, sta­tički opti­miranim gabaritima organizacija prostorija na­ni­zana je uz stubišnu instalacijsku jezgru, zajedničku za sve tri etaže, koja predstavlja gravitacijsko, komunikacijsko i ser­visno težište objekta. Dnevni boravak, kao centralni pros­tor obiteljskih susreta, preko poprečno postavlje­ne galerije diskretno je vezan za mansardnu spavaću eta­žu. Prostorije spavaonice i dviju dječjih soba cjelovi­to na­dopunjuju organizaciju središnje jezgre sa roditeljskom i ma­njom, dječjom kupaonicom na krajnjim točkama hod­nika koji se nastavlja u višenamjenski galerijski prostor. Pod­rum sa priručnom radionicom i ostavom omogućuje i aktivnosti slobodnog vremena i društvene aktivnosti sa ne­posrednim pristupom na natkriveno dvorište, zaklonjeno od pogleda susjeda. Ukratko, nadasve uporabivo rješenje.

U konstrukcijskom smislu kuća predstavlja kompleks­no preplitanje različitih načina građenja. Od klasičnoga zi­darskog u podrumskoj etaži do drvene skeletne gradnje s ugrađenom čeličnom potpornom konstrukcijom konzola. Statički je koncept nekonvencionalne konstrukcije kuće uspo­redo sa razvijanjem arhitektonske ideje određivao objekt od samog početka, a to je jedina mogućnost za svako kvalitetno izvedeno rješenje. Naime, upravo metoda u sve većoj mjeri afirmirane montažne izgradnje, kao u slučaju ku­će u Škofjoj Loki, zahtijeva preciznu i dovršenu pripremu projekta, a to uz izvedbu u realnom vremenu vrijedi kao jedna od mnogih prednosti u odnosu na klasičnu izgradnju.

Pročišćenost i prividna jednostavnost realizirane ideje pre­poznatljiva je karakteristika arhitektonskih radova ureda 3biro arhitekti koji u svojoj produkciji uspješno i ambiciozno redaju iznimna autorska ostvarenja. Svima je kao i kući u Škofjoj Loki zajedničko da izvornost zahtjevne forme grade isključivo na praktičnoj uporabivosti i nalaženju rješenja za stvarne potrebe korisnika. Izgled arhitekture njihova ni­malo skromnog opusa predstavlja prepoznatljivu nit uvijek unikatnih rješenja u samoj srži ideje. Nezgode prepoznate u prostoru, probleme i prepreke okreću u korist arhitektonske ideje koja tako postaje jedinstvena i neponovljiva. U uspo­redbi s prolaznošću izazova francuskoga cirkuskog artista iza­zivanje gravitacije u Škofjoj Loki zaustavljeno je u vremenu, refleks je sofisticiranoga funkcionalnog promišljanja u svom izazovnom liku.